Buje se spominju tek u srednjem vijeku kada se pojavljuju u popisu feuda koje dobiva akvilejski patrijarh. U ranom srednjem vijeku, Buje su bile utvrđeno naselje koje se protežalo u središnjem dijelu grada. Ulaz se nalazio na istom mjestu gdje su kasnije bila velika gradska vrata. Uz ulaz je bila smještena utvrda feudalaca, od 1102. g. Akvilejskog patrijarha.

Buje doživljavaju porast i prosperitet u XIII i XIV stoljeću kada postaju komuna. Pod mletačkom upravom započinje period rekonstrukcije koji je ostavio znatne tragove u arhitekturi i urbanoj strukturi grada. Prvi znak nove aktivnosti je gradnja nove lođe, obnovljen je zvonik, rekonstruirani su gradski zidovi i kule. Zidovi tada obuhvaćaju i novi dio grada, nazvanog Villa, nastalog najvjerovatnije u prethodnih pola stoljeća. Gradi se mala gotičko – renesansna palača na gradskom trgu, kuća s biforom itd. Tijekom XVI stoljeća popravlja se palača podestata, povećava se crkva Majke Milosrđa uz uređenje okolnog prostora, te podiže zgrada s renesansnim prozorima. Posljednje stoljeće pod mletačkom upravom, obilježeno je značajnim graditeljskim zahvatima. Gradi se nova velika župna crkva, niz palača i visokih kuća. U istom razdoblju zidovi postepeno gube svoju obrambenu namjenu i počinje otvaranje grada prema okolici.

Od XIX stoljeća povijesna jezgra Buja počinje postepeno gubiti svoje značenje. Nova se gradnja počela širiti izvan zidova grada uz ulice Garibaldi i 1. svibnja. Postepeno se pojavljuju novi tipovi kuća te višestambene zgrade sa prostorima za iznajmljivanje. Period poslije drugog svjetskog rata obilježeno je ubrzanim propadanjem povijesnog centra Buja. Kada se u sedamdestim godinama pokušalo prići obnovi povijesne jezgre ti su pokušaji rađeni previše improvizirano i s malo razumijevanja za povijesne vrijednosti i samu strukturu grada. No, bez obzira na velike rane u povijesnoj strukturi grada i na gubitak većeg broja vrijednih zgrada, Buje još posjeduje niz zgrada i gradskih prostora visoke povijesne vrijednosti.

VJENČANJE U BUJAMA PREMA STAROM ISTARSKOM OBIČAJU

Vjenčanje uz zajedničko vlasništvo dobara, kodificirano je u 22 poglavlja Bujskog gradskog statuta iz 1427. godine. Ovim se odredbama pobliže određuje institucija zajednice dobara, postupak naslijeđivanja te zaštita maloljetnika. Nakon smrti jednog od supružnika polovica obiteljske vrijednosti, utvrđena inventarnim popisom, pripadala je drugom supružniku, dok se ostala polovica dijelila među nasljednicima.

U župnim se knjigama sve do XVII stoljeća uz crkveno vjenčanje zapisuje i običaj koji se sastojao u ženikovu obećanju poklona mladoj kad je ulazila u njegovu kuću. Ovaj se ritual odvijao uz razmjenu kovencionalnih rečenica i posebnu zdravicu u podnožju stepenica, uz prisustvo svjedoka. Slijedila je zatim proslava s pjesmom i plesom uz kušanje kolača nazvanog bussola, slatkog simbola sjedinjenja, koji se i danas služi u tim prigodama.

STARA POVIJEST BUJA OTKRIVENA TOPONOMASTIKOM

Na temelju jezikoslovnih analiza, predpostavlja se da se radi o predrimskom naselju gradinskoga porijekla. Toponimi bujskoga teritorija zadržavaju tragove rimskog i bizantskog razdoblja, ranog i kasnog srednjeg vijeka, modernog doba. U toponomastici ovog područja prisutni su i nazivi hrvatskog jezikoslovlja.

KOLONAT

Kolonat – ugovorni odnos između zemljoposjednika i siromašnih seljaka – bezemljaša (koloni) javio se još u doba Rimljana, ali nije nestao padom Rimskog Carstva, već se je u različitim formama na ovim prostorima zadržao sve do kraja Drugog svjetskog rata. Na Bujštini je četrdesetih godina, u rukama veleposjednika, koji su predstavljali svega 5% stanovništva, bilo preko 50% obradivih površina.

Lino Šepić: TU I TAMO PO BUJŠTINI (izvadak)

DRAGONJA PAMTI I PRIČA

Po legendi rijeka ARGAON nastala je u pradavna vremena kada je gorostasni orač Dragonja plugom i volovima zaorao veliku brazdu od Ćićarije pa do mora.
Orač je brazdu dugu 28 kilometara nazvao svojim imenom Dragonja...
Međutim, hirovita se Dragonja često izlivala iz svog korita, dok nije 1905. izgrađen bočni kanal Sv. Odorika. On je izvrsno odgovarao svrsi dok nije tijekom II svj. rata zanemaren pa se Dragonja ponovno počela izlivati. Kako je sol za vojsku imala strateško značenje, donesena je odluka da se Odorikov kanal produbi. Radove je izvelo poduzeće «VODOGRADNJA RIJEKA» koji su dovršeni 1952. godine. Slovenci su tada Odorikov kanal preimenovali u rijeku Dragonju. To je bilo od povijesnog značenja jer je prethodno, još 10.02.1947. g. Jugoslavenska komisija za određivanje granica odlučila da je rijeka Dragonja granična rijeka između NR Hrvatske i LJR Slovenije. Kasnije, zaključkom Badinterove komisije, prihvaćene su granice republika bivše SFRJ kao državne granice i Kanal Sv. Odorika (čitaj Dragonja) postaje državna granica između RH i RS.

PREPIRKE IZMEĐU PIRANA I BUJA

Smješten na pitomom brežuljku odakle puca pogled na veći dio Istre, sve tamo do Venecije, grad Buje u literalnim ili reportažnim prikazima nosi često epitet «la vedetta dell Istria», «la sentinella dell Istria», što znači «straža Istre».

Iz nekih izvora iz srednjeg vijeka saznajemo da su našem gradu pripisivani i neki pogrdni epiteti kao «grad špijun» ili «kradljivac zvona».

Pošli smo tragom tih zločestih nadimaka i ustanovili da vuku korijen iz srednjovijekovnih odnosa Buja sa susjednim gradovima, u prvom redu sa Piranom. Pa pođimo u prošlost, bez koje, katkad, ne možemo razabrati današnjicu.

Dragonji je u 12. stoljeću bilo suđeno da bude granična rijeka između gradova Buja i Pirana, odnosno nešto kasnije, između općina Piran i Buje. Svojevrsno često svojatanje dijela područja na ovoj strani rijeke, konkretno padina oko Kaštela od strane Pirana, izazivalo je nemir Buja i bilo izvor čestih svađa i nesporazuma, ali i dogodovština na relaciji Buje – Piran. Događaje koje opisujemo autentični su i zbivali su se u 13., 14. i 15. stoljeću.

Prva zabilježena svađa između Pirana i Buja počela je 1294. / 95. godine kad su Buježi optužili Pirance da su uzurpirali pašnjake na području Kaštela tj preko granične rijeke Dragonje.
Piran je tada bio poletan i ekonomski jak lučki grad. Posjedovao je plodno poljoprivredno područje između Izole i Buja i imao je velike prihode od svojih nadaleko poznatih solana.

Za sve svoje postupke u odnosu na susjede, Piran je uživao zaštitu Serenissime, još prije nego što joj se pripojio 1283. godine. Grad Buje, međutim, priznao je vlast Venecije znatno kasnije, tj 1412. godine jer je počevši od 1102. godine bio u sastavu Akvilejskog Patrijarhata. Povjesničari tvrde da je Bujama odgovaralo da što dulje budu izvan jurisdikcije Venecije jer je na taj način grad imao veću autonomiju i manju kontrolu u sklopu krhke i već rasklimane Akvileje.

Sudac u sporovima između Buja i Pirana bio je Novigradski biskup Natichero. Godine 1306. Piran je optužio Buježe da su srušili granične signale i da su ubirali plodove na području Pirana. Tada je Porečki kapetan, vrhovni vojni zapovjednik za ova područja pod Venecijom, Giovanni Quirini izrekao Bujama naređenje da u roku od 15 dana vrati granične signale.

Sporovi između Buja i Pirana, zbog navodnog uzurpiranja čas ovog, čas onog mlina ili pašnjaka u predjelu Dragonje i Kaštela, trajali su više desetaka godina. Odlučujući zaokret uradio je 1310. godine mletački dužd Pietro Grodenigo, kada je uputio trupe da osvoje i zatim zapale Kaštel. Mletačke su trupe usput opljačkale i Momjan.

Tim pohodom je Kaštel zauvijek izgubio strateško značenje na tom djelu Istre, pa se otada na tom području, uz blagoslov Venecije, sve više osjećalo prisustvo Pirana.

Grad Buje se nikada nije plašio prijetnji Pirana jer su njegove masivne i čvrste zidine i gradski bedemi bili odlučna brana svakoj, pa i eventualnoj piranskoj najezdi. Dvije godine nakon pristupanja Buja Republici Sv. Marka, tj. 1414. godine, Piran je ishodio privolu dužda da se Bujama sruši zvonik, tvrdeći da Buježi s njega špijuniraju što se radi i što se događa na piranskom teritoriju. Povrijeđen je tako ponos Buježa, kojima se pripisuje podrugljiv nadimak špijuna, a uz to, ostaše bez zvonika pokraj monumentalne crkve Sv. Servula, svog zaštitnika.
Jedne kišne noći 1452. godine skupina odvažnih Buježa pripremila je osvetu: uvukli su se potiho u grad Piran i odnijeli jedno zvono. Ta dogodovština bila je povod Pirancima da svojim susjedima nataknu nadimak «kradljivci zvona».

Novi, još elegantniji i višlji zvonik, po uzoru na akvilejski, na zavist svojih sjeverozapanih susjeda, na istome mjestu podigli su žitelji Buja 1480. godine. On još i danas krasi povijesnu jezgru grada i uljepšava panoramu Buja.

I tako, iz stoljeća u stoljeće, sve do naših dana, nizali su se prkosi, dogodovštine, šale i nesporazumi na prostoru oko Dragonje – nekada prirodne granice između dva Grada, zatim između dvije Općine, a sad meja između dvije suverene države.


Na vrh